UBOJSTVO GENERALA BLAŽA KRALJEVIĆ i NJEGOVE PRATNJE
Gusle moje moram zapjevati,
Sve ću vama u pjesmi kazati.
Stvari koje trebaju se znati,
'Ko je krivac taj treba da plati.
Zato gusle tužno mi gudite,
I Hrvatsko srce probudite.
Braćo moja, slušajte stihove,
Što vam pjevam uz guslice ove.
Dragi Bože ne daj nikad više,
Povjest takva da nam se zapiše.
Pa da Hrvat ubija sam svoga,
Ne misleći kada će prid Boga.
Zato reci; „Dosta nam je toga,
Vjerujemo mi u našeg Boga.“
Koji uvjek čuva sve Hrvate,
A krvnici Bogu će da plate.
Kada Hrvat Hrvata ubije,
Kad hrvatska krv nam se prolije.
Dragi Bože, žalosno je ovo,
I odluku tko je takvu kovo.
Trebali bi takve osuditi,
A ne redom sve ih zatajiti.
Još i danas oni zemljom hode,
I još piju hrvatske nam vode.
Draga Mati učila je sina;
Do Drine je naša domovina.
Ti poštivaj svetinje sve svoje,
I ponosne hrvatske tri boje.
Nek’ je uvijek Hrvat uz Hrvata,
Sve do jednog voli kao brata.
Voli grudu kao svoju mati,
Budi spreman za nju život dati.
Domovinu brani od tuđina,
Čuvaj grudu za svojega sina.
Sretno u njoj da bi svi živili,
Vjerni Bogu, vjerni domovini.
Kako li je toj starici mati,
Kad joj sina ubiju Hrvati.
Kojega je odgojila tako,
Biti Hrvat nikad nije lako.
Ovo pjevam o hrvatskom bratu,
Moram reći, pravome Hrvatu.
Žalosna je ova naša priča,
Sve u ime Blaža Kraljevića.
Desilo se devedeset druge,
Kolovoz je bio prepun tuge.
Iz zasjede devetog se desi,
Na Kruševskoj otvorenoj cesti.
Ubiše nam Blaža Generala,
Cjela pratnja tu je život dala.
Devet hrabrih hrvatskih junaka,
Odoše nam bez ijednog daha.
Drugi su ih na smrt osudili,
Iz zasjede tu su ih ubili.
Oj krvniče hrvatskoga roda,
Svoju dušu ti si đavlu proda!
Zar si mogo sve to izvršiti,
Krvnički ih sve tako ubiti?
S nabojima izrešetat’ tako,
Njih prepoznat’ nije bilo lako.
Ubaciti u kombi sve mrtve,
Junaci nam postadoše žrtve.
Gdje ste tjela bacit odredili,
Da vas nisu tada uhvatili?
Oj Omišu, tvoja policija,
Spazi krvi što je se prolila.
Ali krvnik pobježe tu s mjesta,
Kukavički u bjeg on je nesta.
Kolovozu, mjesece žalosti,
Za to djelo nikad ne oprosti.
Sinove su majke oplakale,
Hrabre momke domovini dale.
U tri dana na devet sprovoda,
A taj krvnik još po zemlji hoda.
Nikad mira on tu ne imao,
Onaj tko je odluku tu dao.
I svi oni što su izvršili,
Po naredbi braću su ubili.
Kukavički iz zasjede stali,
Blaž i pratnja, šanse ne imali.
Bože dragi, kakve li sramote,
I još jedne hrvatske golgote.
Oj Ljubuški, grade od starine,
Doša k tebi Blaž je iz daljine.
U obranu zemlji pradjedova,
Preletio priko sedam mora.
Sav veseo on je tada bio,
Kada sam se s njime pozdravio.
I veselo on je meni reko,
Živ Hrvatsku kako je zateko.
„Idem u rat, idem branit svoje,
Sve granice od djeda nek’ stoje.“
„Sjetite se mene dobri ljudi,
Nemoj da vas osjećaj moj čudi.
Ja sam spreman i moj život dati,
Našoj, miloj, domovini, mati.“
Hercegovko, Majko u crnome,
Ovo pjevam ja o Blažu tvome.
Koji uvjek sve od sebe dade,
Za Hrvatsku uvijek imo nade.
Braća, sestre i dva lijepa sina,
Uvjek znat će što je domovina.
Jer su dali najmilije svoje,
Za najdraže hrvatske nam boje.
Zato pjevam ja stihove ove,
Uspomene još me puno bole.
Svakog puta u Kruševu stanem,
Pomolim se i kažem im, Amen.
Tu na cesti barjak naš viori,
I nikada nikog se ne boji.
Tu su naši vitezovi pali,
Za Hrvatsku svoj su život dali.
Ej pokojni Blažu i Gorane,
Vinko, Marko, Šahdo i Ivane.
Ej Rasime, Mario, Osmane,
Pokoj vječni vama nek’ osvane.
A Bog dragi nek’ nadari vaše,
Najmilije, bez vas što ostaše.
U molitvi neka nađu mira,
I kad himna hrvatska zasvira.
Teško mi je ovo sad’ pjevati,
I pokojnu braću spominjati.
Što braniše vjerno naše snove,
Proslavimo naše vitezove.
Srce moje neka suza kane,
I oplače one teške dane.
Neka brda svuda odjekuju,
Dok sinove majke oplakuju.
Sada ću vam ja poruku dati,
Nikad svoga brata ubijati.
Sve dok budu živili Hrvati,
Jedan drugog kao brata zvati.
Domovinu branit od tuđina,
Za mojega i tvojega sina.
Neka bude ponosna nam mati,
Uvijek nek’ su složni svi Hrvati.
Opomena neka bude svima,
Izdajica još Hrvatska ima.
Što su spremni Hrvata ubiti,
I užasnu odluku doniti.
Tko napravi kažnjeničko djelo,
Sve se treba izvesti na bjelo.
I osudu treba njima dati,
Ne trebaju takvi nam Hrvati.
Za Dom Spremni još vam želim reći,
Zapamtite ove moje riječi.
Uvjek svoga poštivaj i voli,
Majki svojoj ublažimo boli.
Zapalimo svijeće za sve naše,
Što živote za grudu nam daše,
Laka zemlja njima neka bude,
Pokoj vječni za sve naše ljude.
Zlata Katarina Pavlovic
is knjige „Volim te, Volim Hrvatska“
Napisano: Studeni - Prosinac 2006 — with Veselko Pavlovic.