Australski dnevnik Grge Gecana iz 1899 godine

[Kosta]

Najveća vrijednost dnevničkih zapisa Grge Gecana (1899.- 1903.), jest minuciozna kronika života jedne goranske obitelji u Australiji prije stotinu godina, koja uz iznimnu dokumentarnu vrijednost privlači pozornost i stoga što ju je pisao otac poznatog hrvatskog slikara Vilka Gecana, koji je i sâm dio najranijega djetinjstva proveo u Australiji . Grgin sin postao je glasoviti slikar i grafičar Vilko Gecan (1894 - 1973), koji pripada prvim ekspresionistima u hrvatskom slikarstvu

Tko bude istraživao najranije hrvatske zapise o Australiji neće moći zaobići dnevnik Grge Gecana, ispisivan u Zapadnoj Australiji prije više od sto godina. Gecan je u Australiju došao 1899. godine i tamo proveo skoro četiri godine - sve do potkraj 1903. U svoj je dnevnik gotovo danomice zapisivao dojmove i događaje iz tegobnoga života u tuđini, prvo na farmi i u šumama Zapadne Australije, zatim u rudnicima zlata oko Bouldera. Osim svojom dokumentarnom vrijednošću, taj dnevnik privlači pozornost i stoga što ga je pisao otac poznatog hrvatskog slikara Vilka Gecana, koji je i sâm dio najranijega djetinjstva proveo u Australiji. Tko zna - da je njegov otac imao više sreće u svojoj australskoj pustolovini, možda bi hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća bilo osiromašeno za jednog velikana! Grga Gecan je po mnogo čemu bio osebujna ličnost, čovjek živa duha i nemirne naravi zbog koje je često mijenjao zanimanje, poslodavce i mjesto boravka. Rođen je 1866. godine u Sungeru, u Gorskom kotaru, a zavičajne su šume odredile njegov životni put “škrivana”, pilanskog upravitelja i šumarskog nadzornika.

Kratkotrajni izlet na more i brodove bio je rezultat više sile, a ne njegova izbora. Naime, služio je vojni rok u k.u.k. mornarici u Puli pa je od 1881. do 1883. proveo kao mornar na školskom brodu “Schwarzenberg”. Iskoristio je te dvije godine na najbolji način: naučio je njemački i talijanski, a kad poslije savlada i engleski imat će za samouka zavidno znanje stranih jezika. Na izmaku 19. stoljeća Gecan je radio u šumama oko Kočevja, Banove Jaruge i Požege, ali istovremeno mašta o dobroj zaradi u šumama Kanade ili na nalazištima zlata u Australiji. Sve bi to ostalo samo maštarija da ga ljeti 1899. godine nije iznenadila ponuda baruna Alfreda von Carlshausena, koji je imao posjede u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i u nekim drugim zemljama. Barun je tražio poslovođu i desetak radnika za svoju farmu u Zapadnoj Australiji. Obećavao je dobru zaradu i razne druge pogodnosti pa Gecana nije bilo teško pridobiti. U dnevnik je zapisao da je 7. rujna 1899. “iz Požege krenuo tražit radnike za Australiju, i to u Mrkoplju i Liču”.

Odabravši desetak dobrih radnika, produžio je odmah u Veneciju na završni dogovor s barunom Carlshausenom. U Rijeku se vratio 14. rujna, a tjedan dana poslije već je bio na putu za Australiju. S 360 forinti u džepu, Grga Gecan je u veliku avanturu poveo suprugu Jelicu, sina Vilka s tek navršenih pet godina (rođen je 16. lipnja 1894. u Kuželju u Gorskom kotaru), kćerkicu Zoricu (rođenu 13. ožujka 1896. u Jelendolu kraj Ribnice u Kranjskoj) i petoricu privrženih radnika. Otputovali su 21. rujna 1899. iz Požege za Rijeku, gdje im se priključiše još sedmorica radnika iz Liča. Zajedno su produžili vlakom preko Trsta do Genove, a tu ih je čekao barun s kupljenim brodskim kartama. Napokon, 26. rujna 1899. isplovili su iz Genove brodom " Prinz regent Leopold" na put dug 8000 milja. Duge dane plovidbe Grga Gecan je kratio pisanjem dnevnika, u koji će vrlo revno bilježiti i sve događaje što su uslijedili tijekom gotovo četiri godine njegova boravka u Australiji. Svojim zanimljivim dnevničkim zapisima ispunio je nekoliko stotina gusto ispisanih stranica u tri bilježnice, od kojih je prva nažalost izgubljena. Za nju znamo iz druge bilježnice, opsega 198 stranica, koju je Gecan započeo ovom uvodnom napomenom: " Opis mog i moje obitelji tužnog života u Zapad. Australiji počam od 11-tog ožujka 1901. do 5. travnja 1903.

Opis od polazka našeg iz mile Domovine iz grada Požege (u Hrvatskoj) dne 21. rujna 1899. pa do 11. ožujka 1901. nalazi se u drugoj knjigi dio I. gdje [je] popisano cielo putovanje kao i životarenje u Zap. Australiji do današnjeg dana t. j. 11/3. 1901. U kampu (kolibi) J. Matkovića u Boulderu na z. minah, dne 14. svibnja 1901. Grga Gecan."

Dnevnik Grge Gecana - kronika života jedne goranske obitelji u Australiji prije sto godina

U trećoj bilježnici Gecan je na 102 stranice zapisivao događaje od 6. travnja do 7. prosinca 1903. godine, odnosno do povratka u domovinu. Sačuvana je još jedna njegova bilježnica iz Australije u kojoj je ispisao samo 37 stranica. Na prvoj stranici napisao je na njemačkom jeziku: “In Gottes Namen. Mein lernen anfűhrung in Englischen Schreiben in Boulder City. Am 2.ten August 1901. West Australische Goldfelder. Gregor Gecan” (U ime Boga. Moje vježbe u pisanju na engleskome. Boulder City, 2. kolovoza 1901. Zapadnoaustralske Zlatne poljane). U toj su bilježnici prijepisi raznih članaka iz lokalnog lista The Kalgoorlie Miner i nekih drugih novina, nacrti za pisma što ih je slao na razne adrese, itd. Napokon, treba spomenuti i Gecanovu nedovršenu autobiografsku pjesmu, s 412 stihova u desetercu na dva obostrano ispisana lista papira, u kojoj je također mnogo vrijednih podataka o njemu i njegovoj obitelji.

[Kosta]

Susret s Australijom

Poslije gotovo mjesec dana plovidbe, Grga Gecan je s obitelji i dvanaest radnika stigao u Australiju. U dnevniku je zabilježio da su se iskrcali 23. listopada 1899. u Fremantleu, glavnoj luci Zapadne Australije.

Dnevnički zapisi Grge Gecana

Pred njima je bio još dug i zamoran put, jer njihov je cilj bila farma “Santa Maria”, duboko u unutrašnjosti, zapadno od velike Viktorijine pustinje. Prema obećanju baruna Carlshausena, tu ih je trebao čekati dobar posao i dobra zarada. Međutim, dočekalo ih je - razočaranje. Već je njihov smještaj dao naslutiti da im se ne piše dobro: radnici su smješteni pod šatore, a Gecanovi u trošnu kolibu. Rad je bio teži od očekivanoga, nadnice znatno manje od obećanih. Razočaranju je pridonijelo i saznanje da se barun njima lažno predstavljao; on uopće nije bio vlasnik farme, nego samo upravitelj i nakupac radne snage za pravog vlasnika - obitelj Mariansky. U takvoj nezavidnoj situaciji najteže je bilo Grgi Gecanu jer je trpio prijekore i svojih radnika i supruge zabrinute za djecu. Ona je bila pred skorim novim porodom, što je dodatno otežavalo njihov položaj. Izlaz iz te klopke, u koju su upali privučeni primamljivim obećanjima baruna varalice, prvi su pokušali naći pojedini snalažljiviji radnici. Uspostavili su vezu s hrvatskim iseljenicima u okolnim naseljima, pa kad bi od njih doznali za mogućnost bilo kakvog zaposlenja, oni bi jednostavno pobjegli s farme. Na taj se korak morao odlučiti i Grga Gecan, pogotovo nakon što se obitelj u međuvremenu povećala za još jednu djevojčicu, Zlaticu-Jelenu. Negdje sredinom svibnja 1900. godine Gecanovi su pod okriljem noći napustili farmu “Santa Maria”, ne javivši se ni preostalim radnicima ni barunu. Spas su potražili u Scotchdaleu. Ovdje su im sunarodnjaci našli smještaj, a Grgi uskoro i zaposlenje - na pilani braće Millar u obližnjem Denmarku.

Obitelj Gecan 1898. godine:
majka Jelica, Zorica, Vilko i otac Grga

U jesen 1900. godine mali Vilko, budući slikar, krenuo je u prvi razred osnovne škole u Scotchdaleu u Zapadnoj Australiji. Prva slova naučio ga je pisati simpatični bradati učitelj Bernard Gray. Ali Vilko nije uspio završiti prvu godinu školovanja u toj školi jer je njegov otac, slomljen teškim radom na pilani, ponovno odlučio promijeniti boravište. U dnevnik je o tome zapisao: “Nakon moje krvave i teške patnje na pilani broj 3 u Denmarku […] pateći se krvavo samo za svakdašnji život svoj i moje mile obitelji odlučih se dne 11. ožujka 1901. te podjoh sa cielom obitelji put Albany-a, sa uzdanjem u svevišnjega gospodina Boga da potražim nove radnje i sreće u nazvanoj zlatnoj zemlji, ali za mene uviek do danas nesretnoj”. U Albany, gradić na krajnjem jugu Zapadne Australije, stigli su 12. ožujka 1901. - upravo na Grgin 35. rođendan. Uz pomoć “našega dalmatinskog Hrvata g. Gabelića” unajmio je stan i smjestio obitelj, te produžio vlakom u 340 milja udaljeni Perth u potrazi za poslom. “Obletih Perth ali nigdje povoljne radnje nemogoh naći”, zapisao je Grga Gecan u svoj dnevnik. Svratio je i do Fremantlea te potražio savjet od njemačkog konzula, koji ga uputi na London-Hamburg Gold Recovery Comp. u Kalgoorlieu, gdje “moguće da dobim radnju na zlatnoj mini”. Nije bilo druge, sjeo je opet u vlak i zaputio se daleko u unutrašnjost - “opet sa uzdanjem u gosp. Boga put zlatnih poljana, a ostavih milu obitelj oko 500 englezkih milja daleko od sebe”.

Obitelj Gecan 1901. u Australiji:
roditelji Jelica i Grga s djecom
Zlaticom-Jelenom, Vilkom i Zoricom

Pred Grgom Gecanom bilo je novo, još teže razdoblje njegove australske pustolovine. Postao je dio onog mnoštva avanturista koji su sa svih strana svijeta pohrlili na australske Zlatne poljane u potrazi za srećom. Bilo je to još pionirsko razdoblje australske “zlatne groznice”. U Zapadnoj je Australiji zlato otkriveno tek 1892. godine, dakle samo sedam godina prije Gecanova dolaska na “peti kontinent”. Prvo je okušao sreću u Kalgoorlieu, gradiću izniklom gotovo preko noći u pješčanoj stepi, gdje je i danas najveće zlatno polje Zapadne Australije s kojeg se “ubere” 75% ukupne proizvodnje kontinenta. Ali tu nije dobio posao pa je produžio dalje, od rudnika do rudnika, dok se napokon nije skrasio među drvosječama u Kurrawangu. “Tuj opazih na žalost odmah da će biti žuhki život za mene kad pogledah vodu kakova se pije” - napisat će u dnevnik. “Sad mi tek puče pred očima te uzdahnuh, oj Gecane, gdje je sada Kupa, Sava i ine rieke mile ti Domovine, gdje si se bojao napit iz njih!”

Već nakon nepunih mjesec dana ostao je bez posla na sječi šume pa se vraća u Kalgoorlie. Privremeno utočište naći će kod Franka Rubića, “našeg Hrvata iz Kastva kod Rieke, koji se je vienčao ovdje u Australiji sa jednom Talijankom i drži tzv. Boarding House ili po našu - jedaonicu”. Luta između Kalgoorliea i Bouldera, povremeno nađe nekakav posao u rudnicima, da bi već poslije nekoliko dana opet bio na cesti. Zdvojan, piše austro-ugarskom konzulu u Adelaide i moli da ga vrati kući. Istovremeno piše i “g.Teltschu, upravitelju parne pilane u Jasenku (Hrvatska), da ako on na ikoji način može dame kao svog kolegu spasi”. I jedno i drugo pismo ostalo je bez odgovora! A iz Albanyja dolaze pisma supruge Jelice puna prijekora i očajanja. “Opet bez radnje, a stiže mi list od žene da neima kruha ni novaca, što da radi? Hoće li skočit u more ili će ubiti sebe i diecu” - zapisat će Grga u dnevnik sredinom svibnja 1901. godine.

Ovaj Vilkov listić ocu, što ga je napisao 1901.
kao učenik 1. razreda osnovne kole u Albaniju,
prvi je autograf budućega slavnog slikara

Tračak ohrabrenja i radosti pružit će mu prvo pisamce sina Vilka, koje je ujedno i prvi poznati autograf slavnoga slikara. Nevještom dječjom rukom napisao je ocu: “Mili tata dasimi živ zdrav bog te čuva i majka božja Fala tata na čestitki dao Bog tu sreću dase brže sastanemo irazveselimo Budi Pozdravljen i Poljubljen od mene tvog sinka. Willim Gecan učenik 1. razreda Alany [Albany].” Kad je Vilko završio prvi razred preselili su ocu. Krenuli su iz Albanyja upravo u vrijeme generalnog štrajka željezničara, pa umjesto dan i po proveli su u vlaku puna četiri dana. U Boulder su stigli 10. srpnja 1901. i smjestili se “u malenu, od lima i platna napravljenu kućicu blizu svratišta Horse Shoe Inn. nedaleko grada Bouldera”. Sada je obitelj opet bila na okupu, ali to tek djelomično olakšava njihove nevolje. Grga je i dalje uspio zaraditi tek za preživljavanje. U svoj dnevnik telegrafski zapisuje: “28. 7. - Radio sa šloserima na kamenomlinu (stone mill). 29. 7. - Čistio blato oko mine i pomagao šloserima. 31. 7. - Danas trokao (vozio) blato ispod prešah u kome neima više zlata. 1. 8. - Nis radio. 2. 8. - Čistio parne kotlove (condences boilers). 3. 8. Nis radio.” I tako u nedogled! Ne vidjevši drugog izlaza, odlučio se na očajnički korak: pisao je svome opunomoćeniku Antunu Klariću, općinskom lugaru u Sungeru, “da proda sve moje te da mi šalje za trošak da se mogu opet vratit sa milom obitelji u milu Domovinu…” U jesen 1901. godine Vilko je krenuo u drugi razred u Boulderu. U neizvjesnosti i iščekivanju obitelj Gecan dočekuje kraj još jedne godine u Australiji. Grga u dnevnik zapisuje: “25/XII - Bijaše strašno toplo, poslie podne strašna vrućina te je barometar u hladu kazao 107 Farenheita. Bijaše nazdravlje Božić, eto meni i mojoj obitelji osvanuo je već treći žalostan… Na obedu bio je Tomo Miloš rodom uz Hreljina u Hrvatskoj. Imali smo siromašan obed. Nema toga da se tuj može praviti po liepim hrv. običajima, te nas dvojica odosmo u grad Boulder i nakitismo se prilično pivom”. A posljednjeg dana godine na izmaku snuždeno konstatira: “Eto, hvala Bogu, ode godina 1901. a ja na miesto da sam što prištedio u 26 mieseci, dugujem što kome blizu 800 for”. Potkraj siječnja 1902. godine stiže napokon 500 forinti od Antuna Klarića - “koje mi isti šalje za kupovinu grunta i kuće, sa kojima sam namislio poslati moju obitelj, ako Bog da, kući”. Već 9. ožujka to se i u dogodilo. “Danas se žalostno dielismo ja i moja mila Supruga kao mi i mila Diečica” - čitamo u Grginu dnevniku. “Oni krenuše u 3 sata po podne sa kolodvora u Kalgoorlie za put Domovine, a ja ostah kao panj žalostno jecajući i milo gledajući za vlakom…” Tri dana poslije, 12. ožujka 1902. otplovili su iz Fremantlea njemačkim parobrodom “Bremen” prema Europi.

Tužan povratak u domovinu

Grga Gecan ostat će u Australiji još skoro dvije godine. Koncem svibnja primio je dugo očekivanu vijest o sretnom povratku supruge i djece u domovinu. Supruga mu je javila i adresu njihova privremenog boravišta: Karlovac, Struga br. 4. Tu se 28. srpnja 1902. Gecanovima rodila još jedna kćerka, Marija-Elizabeta. Razlog više za Grginu čežnju i želju za što skorijim povratkom kući. Da uštedi neku funtu radio je i najteže poslove u rudnicima zlata oko Bouldera, često i nekoliko stotina metara duboko pod zemljom. O tome je ostavio potresne zapise na stranicama svoga dnevnika, što ga je ispisivao vrlo lijepim rukopisom. Ali kad bi ga ponijeli osjećaji, sjećanja na roditelje, obitelj, na zavičaj, tada je pisao u grču, iskrivljenim rukopisom, pa je te stranice dnevnika sigurno natopila i poneka suza. Grga Gecan nije krio svoje literarne ambicije, a njegovi opisi australskih krajolika ili doživljaja za vrijeme plovidbe oceanima svjedoče kako nije bio bez spisateljskoga dara. Ipak, najveća vrijednost njegovih dnevničkih zapisa jest minuciozna kronika života jedne goranske obitelji u Australiji prije stotinu godina. Pozornost će sigurno privući i brojna imena hrvatskih doseljenika koje je Gecan susretao i opisao s više ili manje pojedinosti.

[Kosta]

Primjerice, za jednog doseljenika iz Hrvatskoga primorja (nažalost, ne navodi ime nego samo podatak : “rodom iz Vlake, kotar Bakar”) kaže da je u Australiji već preko pedeset godina, što znači da je riječ o jednom od naših pionira na tom kontinentu. Spominje i Mariju Slabić iz Lošinja, Juru Starčevića i Jožu Vlahovića iz Liča, Kuzmu Ružića, Tomu Miloša i Puškarića iz Hreljina, Ivana Pavlića iz Mrkoplja, Ivana Franića i Ivana Boticu iz Račišća na Korčuli, Ivu i Franju Habića s Pelješca, itd. Zabilježio je i tragične sudbine nekolicine sunarodnjaka: Jerko Petković iz Dalmacije nađen je nasmrt pretučen u rudniku “Leonora”; Nikola Suhor s Pelješca teško je stradao u rudniku “Great Boulder”; Bokelj Marko Dabović ubio se “sigurno od zdvojnosti pošto nije mogao dobiti radnje”… Ništa manje tragična nije bila sudbina Mate Vičića iz Liča i Stjepana Drinkovića iz Dalmacije koji su završili iza rešetaka umobolnice u Perthu.

Grga Gecan i sin Vilko kao 18-godišnjak (Banja Luka, 1912.)

Ponovno razdvajanje donijelo je obitelji Gecan nove traume i tegobe. Vilko nije završio drugi razred započet u Boulderu, već ga je morao ponavljati u Karlovcu, u školi na Rakovičkoj cesti. Bila je to već četvrta škola na koju se morao privikavati na samom početku školovanja! Kad je Jelica 28. srpnja 1902. rodila Mariju-Elizabetu, njeno se zdravstveno stanje pogoršalo i bila je ozbiljno zabrinuta za sudbinu djece. Pisala je Grgi očajnička pisma, preklinjala ga da se što prije vrati ako je želi zateći živu. A on je odgađao povratak i pokušavao zaraditi barem toliko da može platiti brodsku kartu i vratiti dugove. Tako je u Australiji dočekao i 1903. godinu. U svoj će dnevnik napisati s gorčinom: “Okrenilo se i četvrto ljeto mog tvrdog, žuhkog, a najviše očajnog života u Zapadnoj Australiji…” Uspio je dobiti posao u rudniku “Australia”, pokušava kopati zlato i u vlastitoj režiji, ali sreća mu i dalje okreće leđa. Zaradi tek toliko da može supruzi poslati neku funtu i sirotinjski preživjeti. I tko zna koliko bi to još potrajalo, da ga nije uzdrmala jedna neugodna afera. Kad je 21. rujna poslije odrađene noćne smjene napuštao rudnik, čuvar na izlazu našao je u njegovoj torbi dva-tri kamenčića sa zrncima zlata što ih je Grga uzeo “za uspomenu”. Odmah je otpušten s posla, policija je provela istragu, pa je čak završio na sudu. Prijetila mu je kazna i do šest mjeseci zatvora, ali je sretno prošao; sudac ga je osudio “ne radi tatbine nego bez dozvole prisvojenja quartza na 2 šilina i 6 pena globe”.

Taj je nemili događaj presudno utjecao na Grginu odluku da što prije otputuje kući. Nije imao dovoljno novca ni za putnu kartu, pa su mu prijatelji pritekli u pomoć. Razočaran i ponižen, zauvijek je sa sebe stresao crvenu prašinu australskih Zlatnih poljana i 29. listopada 1903. otplovio iz Australije. Kad su trećeg dana plovidbe susreli parobrod koji je prepun putnika hitao prema Australiji, Gecan je u dnevnik napisao: “Bože mili, koliko jih ondje ima putujuć nadom kao i ja sa mojom dragom obitelji pred 4 godine, sa mišlju da postanemo sretni u Zlatnoj zemlji. A, eto, danas putujem kući sa tudjim milodarima i dužan poštenim rodoljubima preko 80 šterlina. Ne bi želio ovim siromasima da jih moja sudbina bude tamo sliedila”. Poslije točno mjesec dana plovidbe iskrcao se u Genovi i odmah produžio vlakom preko Milana, Venecije i Trsta do Rijeke. Odatle je javio svojima da dolazi. Napokon, 3. prosinca 1903. oko pet sati predvečer stigao je u Karlovac. Na kolodvoru dočekala ga je supruga Jelica sa sinom Vilkom. Padao je snijeg…

Grga Gecan je svoj australski dnevnik zaklopio 13. prosinca 1903., napisavši na posljednjoj stranici: “Snieg je otišao, a Kupa je bila vrlo narasla. Očekivao sam kod kuće glasove od prijateljah i podporu jer sam bez novaca i u nuždi, ali do danas nitko nepriskoči u pomoć… Pisao sam A. Peraniću u Australiju i g. I. Šuteju u Jelendol, Kranjska, te tako sad čekam moju daljnju sudbinu u Karlovcu”.

Ove informacije je napisala Marica Draženović
cro-eu.com