Vojna situacija u Ukrajini
Put u rat
Godinama sam, od Malija do Afganistana, radio za mir i riskirao život za to. Nije dakle riječ o opravdavanju rata, nego o razumijevanju što nas je dovelo do njega. Primjećujem da “stručnjaci” koji se izmjenjuju na televiziji analiziraju situaciju na temelju sumnjivih informacija, najčešće hipoteza postavljenih kao činjenice – i onda više ne uspijevamo shvatiti što se događa. Tako se samo stvara panika.
Problem nije toliko u tome tko je u pravu u ovom sukobu, koliko u propitivanju načina na koji naši čelnici donose odluke.
Pokušajmo ispitati korijene sukoba. Počinje s onima koji zadnjih osam godina govore o “separatistima” ili “independistima” iz Donbasa. Ovo nije istina. Referendumi koje su provele dvije samoproglašene republike Donjeck i Lugansk u svibnju 2014. nisu bili referendumi o “neovisnosti” (neostʹ), kako su tvrdili neki beskrupulozni novinari, već referendumi o “samoodređenju” ili “autonomiji” (samostoâtelʹnostʹ zavisim ). Kvalifikator “proruski” sugerira da je Rusija bila strana u sukobu, što nije bio slučaj, a izraz “govornici ruskog” bio bi pošteniji. Štoviše, ti su referendumi provedeni protivno savjetu Vladimira Putina.
Zapravo, te republike nisu tražile odvajanje od Ukrajine, već status autonomije, jamčeći im korištenje ruskog jezika kao službenog jezika. Za prvi zakonodavni akt nove vlade koji je proizašao iz svrgavanja predsjednika Janukoviča, bilo je ukidanje, 23. veljače 2014., zakona Kivalov-Kolesnichenko iz 2012. kojim je ruski službeni jezik. Pomalo kao kad bi pučisti odlučili da francuski i talijanski više neće biti službeni jezici u Švicarskoj.
Ta je odluka izazvala buru među ruskim govornim stanovništvom. Rezultat je bila žestoka represija protiv ruskog govornog područja (Odesa, Dnjepropetrovsk, Harkov, Lugansk i Donjeck) koja je provedena početkom veljače 2014. i dovela je do militarizacije situacije i nekih masakra (u Odesi i Marioupolu, za najznačajniji). Na kraju ljeta 2014. ostale su samo samoproglašene Republike Donjeck i Lugansk.
U ovoj fazi, previše krut i zadubljen u doktrinarni pristup umijeću operacija, ukrajinski Glavni stožer pokorio je neprijatelja, a da nije uspio nadvladati. Ispitivanje tijeka borbi 2014.-2016. u Donbasu pokazuje da je ukrajinski generalštab sustavno i mehanički primjenjivao iste operativne sheme. Međutim, rat koji su vodili autonomaši bio je vrlo sličan onome što smo vidjeli u Sahelu: vrlo mobilne operacije vođene lakim sredstvima. S fleksibilnijim i manje doktrinarnim pristupom, pobunjenici su uspjeli iskoristiti inertnost ukrajinskih snaga da ih više puta “hvataju u zamku”.
Godine 2014., dok sam bio u NATO-u, bio sam odgovoran za borbu protiv širenja malog oružja i pokušavali smo otkriti isporuke ruskog oružja pobunjenicima, kako bismo vidjeli je li Moskva umiješana. Informacije koje smo tada dobili gotovo su u potpunosti dolazile od poljskih obavještajnih službi i nisu se “slagale” s informacijama koje su dolazile iz OESS-a – unatoč prilično grubim optužbama, isporuka oružja i vojne opreme iz Rusije nije bilo.
Pobunjenici su bili naoružani zahvaljujući prebjegu ruskojezičnih ukrajinskih jedinica koje su prešle na stranu pobunjenika. Kako su se ukrajinski neuspjesi nastavljali, tenkovske, topničke i protuzračne bojne povećavale su redove autonomaša. To je ono što je nagnalo Ukrajince da se obvežu na Minske sporazume.
Ali neposredno nakon potpisivanja sporazuma Minsk 1, ukrajinski predsjednik Petro Porošenko pokrenuo je veliku antiterorističku operaciju (ATO/Antiteroristična operacíja) protiv Donbasa. Bis repetita placent: uz loše savjete časnika NATO-a, Ukrajinci su pretrpjeli porazan poraz u Debaljcevu, što ih je prisililo da se uključe u Sporazume iz Minska 2.
Ovdje je bitno podsjetiti da sporazumi Minsk 1 (rujan 2014.) i Minsk 2 (veljača 2015.) nisu predviđali odvajanje ili neovisnost republika, već njihovu autonomiju u okviru Ukrajine. Oni koji su pročitali Sporazume (vrlo, jako, jako malo je onih koji jesu) primijetit će da u svim pismima stoji da se o statusu republika pregovara između Kijeva i predstavnika republika, tj. unutarnje rješenje za Ukrajinu.
Zato Rusija od 2014. sustavno traži njihovu provedbu, a odbija sudjelovati u pregovorima jer je to unutarnja stvar Ukrajine. S druge strane, Zapad - predvođen Francuskom - sustavno je pokušavao zamijeniti Minske sporazume “normandijskim formatom”, koji je Ruse i Ukrajince stavio licem u lice. Međutim, prisjetimo se da nikada nije bilo ruskih trupa u Donbasu prije 23. i 24. veljače 2022. Štoviše, promatrači OESS-a nikada nisu primijetili ni najmanji trag ruskih jedinica koje djeluju u Donbasu. Na primjer, obavještajna karta SAD-a koju je objavio Washington Post 3. prosinca 2021. ne prikazuje ruske trupe u Donbasu.
U listopadu 2015. Vasyl Hrytsak, direktor ukrajinske službe sigurnosti (SBU), priznao je da je samo 56 ruskih boraca primijećeno u Donbasu. To je bilo točno usporedivo sa Švicarcima koji su devedesetih odlazili vikendom ratovati u Bosnu ili Francuzima koji danas idu ratovati u Ukrajinu.
Ukrajinska vojska tada je bila u žalosnom stanju. U listopadu 2018., nakon četiri godine rata, glavni ukrajinski vojni tužitelj Anatolij Matios izjavio je da je Ukrajina izgubila 2700 muškaraca u Donbasu: 891 od bolesti, 318 od prometnih nesreća, 177 od drugih nesreća, 175 od trovanja (alkoholom, droge), 172 zbog neopreznog rukovanja oružjem, 101 zbog kršenja sigurnosnih propisa, 228 zbog ubojstava i 615 zbog samoubojstava.
Zapravo, vojska je potkopana korumpiranošću svojih kadrova i više nije uživala podršku stanovništva. Prema izvješću britanskog Ministarstva unutarnjih poslova, u opozivu rezervista iz ožujka/travnja 2014., 70 posto nije se pojavilo na prvoj sjednici, 80 posto na drugoj, 90 posto na trećoj i 95 posto na četvrtoj. U listopadu/studenom 2017. 70% ročnika nije se pojavilo na kampanji opoziva „Jesen 2017.“. Tu se ne računaju samoubojstva i dezerterstva (često preko autonomaša), koja su zahvatila i do 30 posto radne snage u području ATO. Mladi Ukrajinci odbijali su ići boriti se u Donbas i radije su iseljavali, što također, barem djelomično, objašnjava demografski deficit zemlje.
Ukrajinsko ministarstvo obrane tada se obratilo NATO-u da mu pomogne učiniti svoje oružane snage “privlačnijim”. Budući da sam već radio na sličnim projektima u okviru Ujedinjenih naroda, NATO me zamolio da sudjelujem u programu vraćanja imidža ukrajinskih oružanih snaga. Ali to je dugotrajan proces i Ukrajinci su željeli djelovati brzo.
Dakle, kako bi nadoknadila nedostatak vojnika, ukrajinska vlada pribjegla je paravojnim milicijama. Oni se uglavnom sastoje od stranih plaćenika, često ekstremno desničarskih militanata. Oni su 2020. godine činili oko 40 posto ukrajinskih snaga i brojali su oko 102.000 ljudi, navodi Reuters. Naoružavale su ih, financirale i obučavale Sjedinjene Države, Velika Britanija, Kanada i Francuska. Bilo je više od 19 nacionalnosti—uključujući Švicarce.
Zapadne zemlje su tako jasno stvorile i podržale ukrajinske krajnje desničarske milicije. U listopadu 2021. Jerusalem Post je oglasio uzbunu osudivši projekt Centuria. Te su milicije djelovale u Donbasu od 2014. uz potporu Zapada. Čak i ako se može raspravljati o pojmu “nacisti”, ostaje činjenica da su te milicije nasilne, da prenose odvratnu ideologiju i da su žestoko antisemitske. Njihov antisemitizam je više kulturološki nego politički, zbog čega termin “nacist” nije baš prikladan. Njihova mržnja prema Židovima proizlazi iz velike gladi 1920-ih i 1930-ih u Ukrajini, koja je bila posljedica Staljinove konfiskacije usjeva za financiranje modernizacije Crvene armije. Ovaj genocid — poznat u Ukrajini kao Holodomor — počinio je NKVD (preteča KGB-a), čiji su viši ešaloni vodstva uglavnom bili sastavljeni od Židova. Zbog toga danas ukrajinski ekstremisti traže od Izraela ispriku za zločine komunizma, navodi Jerusalem Post. Ovo je daleko od “prekrajanja povijesti” Vladimira Putina.
Ove milicije, koje potječu iz krajnje desničarskih skupina koje su potaknule revoluciju Euromaidana 2014., sastavljene su od fanatičnih i brutalnih pojedinaca. Najpoznatija od njih je pukovnija Azov, čiji amblem podsjeća na 2. SS oklopnu diviziju Das Reich, koja se u Ukrajini poštuje jer je oslobodila Kharkov od Sovjeta 1943., prije nego što je izvela Oradour-ove 1944.
Godine 2022., vrlo šematski, ukrajinske oružane snage koje su se borile protiv ruske ofenzive bile su organizirane kao:
- Kopnena vojska, podređena Ministarstvu obrane. Organiziran je u 3 korpusa vojske i sastoji se od manevarskih sastava (tenkovi, teško topništvo, rakete itd.).
- Zbor narodne garde koji ovisi o Ministarstvu unutarnjih poslova i organiziran je u 5 teritorijalnih zapovjedništava.
Nacionalna garda je dakle snaga teritorijalne obrane koja nije dio ukrajinske vojske. Uključuje paravojne milicije, zvane “dobrovoljačke bojne” (dobrovolʹčí batalʹoní), također poznate pod evokativnim nazivom “odmazdni bataljuni”, a sastavljene su od pješaštva. Prvenstveno obučeni za urbanu borbu, sada brane gradove kao što su Kharkov, Mariupol, Odessa, Kijev itd.
Drugi dio: Rat
Kao bivši šef snaga Varšavskog pakta u švicarskoj strateškoj obavještajnoj službi, s tugom - ali ne i čuđenjem - primjećujem da naše službe više nisu u stanju razumjeti vojnu situaciju u Ukrajini. Samoproglašeni “stručnjaci” koji paradiraju našim ekranima neumorno prenose iste informacije modulirane tvrdnjom da su Rusija - i Vladimir Putin - iracionalni. Vratimo se korak unazad.
1. Izbijanje rata
Od studenog 2021. Amerikanci neprestano prijete ruskom invazijom na Ukrajinu. Međutim, Ukrajinci kao da se nisu s tim slagali. Zašto ne?
Moramo se vratiti na 24. ožujka 2021. Tog je dana Volodymyr Zelensky izdao dekret o ponovnom zauzimanju Krima i počeo raspoređivati svoje snage na jugu zemlje. Istodobno je između Crnog i Baltičkog mora provedeno nekoliko NATO vježbi, popraćenih značajnim povećanjem izviđačkih letova duž ruske granice. Rusija je potom izvela nekoliko vježbi kako bi testirala operativnu spremnost svojih trupa i pokazala da prati razvoj situacije.
Stvari su se smirile do listopada-studenog završetkom vježbi ZAPAD 21, čiji su pokreti trupa protumačeni kao pojačanje za ofenzivu na Ukrajinu. No, čak su i ukrajinske vlasti opovrgnule ideju o ruskim pripremama za rat, a Oleksij Reznikov, ukrajinski ministar obrane, tvrdi da na njezinoj granici nije bilo promjena od proljeća.
Kršeći sporazume iz Minska, Ukrajina je provodila zračne operacije u Donbasu koristeći bespilotne letjelice, uključujući najmanje jedan napad na skladište goriva u Donjecku u listopadu 2021. Američki tisak je to primijetio, ali ne i evropski; ta kršenja dogovora nitko nije osudio.
U veljači 2022. događaji su se ubrzali. Dana 7. veljače, tijekom svog posjeta Moskvi, Emmanuel Macron ponovno je potvrdio Vladimiru Putinu svoju privrženost sporazumima iz Minska, obvezu koju će ponoviti nakon sastanka s Volodimirom Zelenskim sljedeći dan. Ali 11. veljače u Berlinu, nakon devet sati rada, završio je sastanak političkih savjetnika čelnika “normandijskog formata”, ali bez konkretnog rezultata: Ukrajinci su ipak odbili primijeniti Minske sporazume, očito pod pritiskom Sjedinjenih država. Vladimir Putin je primijetio da je Macron davao prazna obećanja i da Zapad nije spreman provoditi dogovore, kao što je činio osam godina.
Nastavljene su ukrajinske pripreme u kontakt zoni. Ruski parlament se uzbunio; i 15. veljače zatražio od Vladimira Putina da prizna neovisnost republika, što je on odbio učiniti.
Dana 11. veljače, predsjednik Joe Biden najavio je da će Rusija napasti Ukrajinu u sljedećih nekoliko dana. Kako je on to znao? To je misterij. Ali od 16. se topničko granatiranje stanovništva Donbasa dramatično povećalo, kao što pokazuju dnevna izvješća promatrača OESS-a. Naravno, ni mediji, ni Evropska unija, ni NATO, niti bilo koja zapadna vlada ne reagira i ne intervenira. Kasnije će se reći da je to ruska dezinformacija. Zapravo, čini se da su Evropska unija i neke zemlje namjerno prešutjele masakr stanovništva Donbasa, znajući da bi to izazvalo rusku intervenciju.
U isto vrijeme pojavile su se informacije o sabotažama u Donbasu. Dana 18. siječnja, borci Donbasa presreli su diverzante koji su govorili poljski i bili opremljeni zapadnjačkom opremom i koji su željeli izazvati kemijske incidente u Gorlivki. Oni su mogli biti plaćenici CIA-e, vođeni ili “savjetovani” od strane Amerikanaca i sastavljeni od ukrajinskih ili evropskih boraca, za izvođenje diverzantskih akcija u republikama Donbasa.
Naime, već 16. veljače Joe Biden je znao da su Ukrajinci počeli granatirati civilno stanovništvo Donbasa, stavljajući Vladimira Putina pred težak izbor: vojno pomoći Donbasu i stvoriti međunarodni problem ili stajati po strani i gledati ljudi Donbasa koji govore ruski bivaju slomljeni.
Odluči li intervenirati, Putin bi se mogao pozvati na međunarodnu obvezu “Odgovornosti za zaštitu” (R2P). Ali znao je da će intervencija, bez obzira na prirodu ili opseg, izazvati oluju sankcija. Stoga, bez obzira na to je li ruska intervencija bila ograničena na Donbas ili je otišla dalje kako bi izvršila pritisak na Zapad za status Ukrajine, cijena koju treba platiti bila bi ista. To je objasnio u svom govoru 21. veljače.
Toga je dana pristao na zahtjev Dume i priznao neovisnost dviju republika Donbasa, a ujedno je s njima potpisao ugovore o prijateljstvu i pomoći.
Ukrajinsko topničko bombardiranje stanovništva Donbasa se nastavilo, a 23. veljače dvije su republike zatražile vojnu pomoć od Rusije. Vladimir Putin se 24. veljače pozvao na članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda koji predviđa uzajamnu vojnu pomoć u okviru obrambenog saveza.
Kako bismo rusku intervenciju učinili potpuno nezakonitom u očima javnosti, namjerno smo skrivali činjenicu da je rat zapravo počeo 16. veljače. Ukrajinska vojska se spremala napasti Donbas već 2021., kako su neke ruske i evropske obavještajne službe bili dobro svjesni. Sudit će pravnici.
U svom govoru od 24. veljače, Vladimir Putin je naveo dva cilja svoje operacije: “demilitarizirati” i “denacificirati” Ukrajinu. Dakle, nije riječ o preuzimanju Ukrajine, pa čak ni, vjerojatno, o njezinoj okupaciji; a svakako ne uništavanja.
Od tada je naša vidljivost u tijeku operacije ograničena: Rusi imaju izvrsno osiguranje operacija (OPSEC) i detalji njihova planiranja nisu poznati. No prilično brzo tijek operacije omogućuje nam da shvatimo kako su strateški ciljevi prevedeni na operativnu razinu.
Demilitarizacija:
- kopneno uništavanje ukrajinskog zrakoplovstva, sustava protuzračne obrane i izvidničkih sredstava;
- neutralizacija zapovjednih i obavještajnih struktura (C3I), kao i glavnih logističkih pravaca u dubini teritorija;
- opkoljavanje glavnine ukrajinske vojske nagomilane na jugoistoku zemlje.
Denacifikacija:
- uništenje ili neutralizacija dragovoljačkih bataljuna koji djeluju u gradovima Odessa, Kharkov i Mariupol, kao iu raznim objektima na teritoriju.
2. Demilitarizacija
Ruska ofenziva izvedena je na vrlo “klasičan” način. U početku - kao što su Izraelci učinili 1967. - s uništavanjem zračnih snaga na zemlji u prvim satima. Tada smo svjedočili istovremenom napredovanju duž nekoliko osi po principu “vode koja teče”: napredovati svugdje gdje je otpor slab, a gradove (veoma zahtjevne po trupama) ostaviti za kasnije. Na sjeveru je odmah okupirana černobilska elektrana kako bi se spriječile sabotaže. Naravno, nisu prikazane slike ukrajinskih i ruskih vojnika koji zajedno čuvaju elektranu.
Ideja da Rusija pokušava preuzeti Kijev, glavni grad, kako bi eliminirala Zelenskog, dolazi tipično sa Zapada—to je ono što su učinili u Afganistanu, Iraku, Libiji i ono što su htjeli učiniti u Siriji uz pomoć islamske vojske. Država. Ali Vladimir Putin nikada nije namjeravao pucati ili svrgnuti Zelenskog. Umjesto toga, Rusija ga nastoji održati na vlasti gurajući ga na pregovore, okružujući Kijev. Do sada je odbijao implementirati Minske sporazume. Ali sada Rusi žele postići neutralnost Ukrajine.
Mnogi zapadni komentatori bili su iznenađeni što su Rusi nastavili tražiti rješenje pregovorima tijekom provođenja vojnih operacija. Objašnjenje leži u ruskoj strateškoj perspektivi još iz sovjetske ere. Za Zapad, rat počinje kad prestane politika. Međutim, ruski pristup slijedi Clausewitzovu inspiraciju: rat je kontinuitet politike i može se tečno kretati od jedne do druge, čak i tijekom borbe. To omogućuje stvaranju pritiska na protivnika i tjeranju ga na pregovore.
S operativnog gledišta, ruska ofenziva bila je primjer takve vrste: u šest dana Rusi su zauzeli teritorij velik kao Ujedinjeno Kraljevstvo, brzinom napredovanja većom od one koju je Wehrmacht postigao 1940. godine.
Glavnina ukrajinske vojske raspoređena je na jugu zemlje u pripremama za veliku operaciju protiv Donbasa. Zbog toga su ga ruske snage od početka ožujka mogle okružiti u “kotlu” između Slavjanska, Kramatorska i Severodonjecka, udarom s istoka preko Harkova i drugim s juga s Krima. Postrojbe iz republika Donjeck (DPR) i Lugansk (LNR) nadopunjuju ruske snage prodorom s istoka.
U ovoj fazi ruske snage polako stežu obruč, ali više nisu pod vremenskim pritiskom. Njihov cilj demilitarizacije gotovo je postignut, a preostale ukrajinske snage više nemaju operativnu i stratešku zapovjednu strukturu.
„Usporavanje“ koje naši „stručnjaci“ pripisuju lošoj logistici samo je posljedica ostvarenih ciljeva. Čini se da se Rusija ne želi angažirati u okupaciji cijelog ukrajinskog teritorija. Zapravo, čini se da Rusija pokušava ograničiti svoje napredovanje na jezičnu granicu zemlje.
Naši mediji govore o neselektivnom bombardiranju civilnog stanovništva, posebno u Harkovu, a danteovske slike emitiraju se u petlji. Međutim, Gonzalo Lira, Latinoamerikanac koji tamo živi, predstavlja nam miran grad 10. ožujka i 11. ožujka. Istina je da je to velik grad i da ne vidimo sve—ali to kao da pokazuje da nismo u totalnom ratu koji nam se neprekidno servira na ekranima.
Što se tiče republika Donbasa, one su “oslobodile” vlastite teritorije i bore se u gradu Mariupolju.
- Denacifikacija
U gradovima kao što su Kharkov, Mariupol i Odessa, obranu osiguravaju paravojne milicije. Oni znaju da je cilj “denacifikacije” prvenstveno usmjeren prema njima.
Za napadača u urbaniziranom području civili su problem. Zato Rusija nastoji stvoriti humanitarne koridore kako bi ispraznila gradove od civila i ostavila samo milicije, kako bi se s njima lakše borila.
Nasuprot tome, te milicije nastoje zadržati civile u gradovima kako bi odvratile rusku vojsku od borbi u njima. Zbog toga oklijevaju implementirati ove koridore i čine sve kako bi osigurali da ruski napori budu neuspješni - mogu koristiti civilno stanovništvo kao “živi štit”. Video zapisi koji prikazuju civile koji pokušavaju napustiti Mariupolj i pretučeni od strane boraca pukovnije Azov ovdje su, naravno, pažljivo cenzurirani.
Na Facebooku se grupa Azov smatrala istom kategorijom kao i Islamska država i podlijegala je “politici platforme o opasnim pojedincima i organizacijama”. Stoga ju je bilo zabranjeno glorificirati, a “postovi” koji su joj bili naklonjeni sustavno su zabranjivani. Ali 24. veljače, Facebook je promijenio svoju politiku i dopustio objave koje su pogodovale miliciji. U istom duhu, u ožujku je platforma autorizirala, u bivšim istočnim zemljama, pozive na ubojstvo ruskih vojnika i vođa. Toliko o vrijednostima koje nadahnjuju naše vođe, kao što ćemo vidjeti.
Naši mediji propagiraju romantičnu sliku narodnog otpora. Upravo je ta slika dovela do toga da Evropska unija financira podjelu oružja civilnom stanovništvu. Ovo je kazneno djelo. U svojstvu voditelja mirovne doktrine UN-a bavio sam se pitanjem zaštite civila. Otkrili smo da se nasilje nad civilima dogodilo u vrlo specifičnim kontekstima. Osobito kada ima oružja u izobilju i nema zapovjednih struktura.
Te su zapovjedne strukture bit vojski: njihova je funkcija usmjeriti upotrebu sile prema cilju. Naoružavajući građane na slučajan način, kao što je trenutno slučaj, EU ih pretvara u borce, s posljedičnim učinkom da oni postanu potencijalne mete. Štoviše, bez zapovijedanja, bez operativnih ciljeva, raspodjela oružja neminovno dovodi do obračuna, banditizma i akcija koje su više smrtonosne nego učinkovite. Rat postaje stvar emocija. Sila postaje nasilje. To se dogodilo u Tawargi (Libija) od 11. do 13. kolovoza 2011., gdje je 30.000 crnih Afrikanaca masakrirano oružjem koje je (ilegalno) padobranima isporučila Francuska. Inače, britanski Kraljevski institut za strateške studije (RUSI) ne vidi dodatnu vrijednost u ovim isporukama oružja.
Štoviše, isporukom oružja zemlji u ratu, osoba se izlaže tome da bude smatrana zaraćenom stranom. Ruski udari 13. ožujka 2022. na zračnu bazu Mikolajev uslijedili su nakon ruskih upozorenja da će se pošiljke oružja tretirati kao neprijateljski ciljevi.
EU ponavlja katastrofalno iskustvo Trećeg Reicha u posljednjim satima bitke za Berlin. Rat se mora prepustiti vojsci i kada je jedna strana izgubila, to se mora priznati. A ako treba postojati otpor, mora se voditi i strukturirati. Ali mi radimo upravo suprotno - guramo građane da se bore, au isto vrijeme Facebook odobrava pozive na ubojstvo ruskih vojnika i vođa. Toliko o vrijednostima koje nas inspiriraju.
Neke obavještajne službe ovu neodgovornu odluku vide kao način da se ukrajinsko stanovništvo iskoristi kao topovsko meso za borbu protiv Rusije Vladimira Putina. Ovakvu ubojitu odluku trebalo je prepustiti kolegama djeda Ursule von der Leyen. Bolje je bilo pregovarati i tako dobiti jamstva za civilno stanovništvo nego dolijevati ulje na vatru. Lako je biti borben s krvlju drugih.
4. Rodilište u Mariupolju
Važno je unaprijed shvatiti da Marioupol ne brani ukrajinska vojska, već milicija Azov, sastavljena od stranih plaćenika.
U svom sažetku situacije od 7. ožujka 2022. ruska misija UN-a u New Yorku izjavila je da su “stanovnici izvijestili da su ukrajinske oružane snage protjerale osoblje iz porodne bolnice br. 1 u Mariupolu i postavile vatrenu postaju unutar ustanove.”
Nezavisni ruski medij Lenta.ru objavio je 8. ožujka svjedočanstvo civila iz Marioupola koji su ispričali da je rodilište zauzela milicija pukovnije Azov, koja je prijeteći oružjem istjerala civile koji su ga okupirali. Potvrdili su izjave ruskog veleposlanika nekoliko sati ranije.
Bolnica u Mariupolju zauzima dominantan položaj, savršeno pogodan za postavljanje protutenkovskog oružja i za promatranje. 9. ožujka ruske su snage napale zgradu. Prema CNN-u, 17 ljudi je ranjeno, ali slike ne pokazuju žrtve u zgradi i nema dokaza da su spomenute žrtve povezane s ovim udarom. Priča se o djeci, a u stvarnosti nema ništa. Ovo može biti istina, ali možda i nije istina. To ne sprječava čelnike EU da ovo vide kao ratni zločin. I to omogućuje Zelenskom da pozove na zonu zabrane leta iznad Ukrajine.
U stvarnosti, ne znamo točno što se dogodilo. Ali slijed događaja nastoji potvrditi da su ruske snage pogodile položaj pukovnije Azov i da je rodilište tada oslobođeno civila.
Problem je što paravojne milicije koje brane gradove međunarodna zajednica potiče da ne poštuju običaje ratovanja. Čini se da su Ukrajinci ponovili scenarij kuvajtskog rodilišta iz 1990., koji je za 10,7 milijuna dolara totalno izrežirala tvrtka Hill & Knowlton kako bi uvjerila Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da intervenira u Iraku za operaciju Pustinjski štit/Oluja .
Zapadni političari prihvaćaju civilne udare u Donbasu već osam godina, bez usvajanja ikakvih sankcija protiv ukrajinske vlade. Odavno smo ušli u dinamiku u kojoj su zapadni političari pristali žrtvovati međunarodno pravo za svoj cilj slabljenja Rusije.
Treći dio: Zaključci
Kao bivšem obavještajcu, prva stvar koja mi pada u oči je potpuna odsutnost zapadnih obavještajnih službi u predstavljanju situacije u protekloj godini. U Švicarskoj su službe kritizirane jer nisu dale ispravnu sliku situacije. Zapravo, čini se da su u cijelom zapadnom svijetu političari nadvladali obavještajne službe. Problem je u tome što političari odlučuju - najbolja obavještajna služba na svijetu beskorisna je ako donositelji odluka ne slušaju. To se dogodilo tijekom ove krize.
Ipak, dok su neke obavještajne službe imale vrlo točnu i racionalnu sliku situacije, druge su očito imale istu sliku kakvu su širili naši mediji. U ovoj krizi važnu ulogu imale su službe zemalja “nove Europe”. Problem je u tome što sam, iz iskustva, otkrio da su izuzetno loši na analitičkoj razini - doktrinarni, nemaju intelektualnu i političku neovisnost potrebnu za procjenu situacije s vojnom “kvalitetom”. Bolje ih je imati za neprijatelje nego za prijatelje.
Drugo, čini se da su u nekim evropskim zemljama političari namjerno ignorirali svoje usluge kako bi ideološki odgovorili na situaciju. Zato je ova kriza od početka iracionalna. Treba napomenuti da su sve dokumente koji su tijekom ove krize prezentirani javnosti političari prezentirali na temelju komercijalnih izvora.
Neki zapadni političari očito su htjeli da dođe do sukoba. U Sjedinjenim Državama, scenariji napada koje je Anthony Blinken predstavio Vijeću sigurnosti bili su samo proizvod mašte tima Tigrova koji je radio za njega - učinio je upravo ono što je učinio Donald Rumsfeld 2002., koji je tako “zaobišao” CIA-u i druge obavještajne službe koje su bile mnogo manje uporne u vezi s iračkim kemijskim oružjem.
Dramatični razvoj događaja kojima danas svjedočimo ima uzroke za koje smo znali, ali smo odbijali vidjeti:
- na strateškom planu širenje NATO-a (o čemu ovdje nismo govorili);
- na političkoj razini, odbijanje Zapada da provede sporazume iz Minska;
- i operativno, kontinuirani i opetovani napadi na civilno stanovništvo Donbasa tijekom proteklih godina i dramatičan porast krajem veljače 2022.
Drugim riječima, možemo prirodno žaliti i osuditi ruski napad. Ali MI (odnosno: SAD, Francuska i Evropska unija na čelu) smo stvorili uvjete za izbijanje sukoba. Pokazujemo suosjećanje s ukrajinskim narodom i dva milijuna izbjeglica. To je u redu. Ali da smo imali mrvicu suosjećanja za isti broj izbjeglica iz ukrajinskog stanovništva Donbasa koje je masakrirala vlastita vlada i koji su tražili utočište u Rusiji osam godina, ništa od ovoga vjerojatno se ne bi dogodilo.
Civilne žrtve uzrokovane aktivnim neprijateljstvima 2018.-2021., po teritoriju
|
Na teritoriju pod kontrolom samoproglašenih “republika” |
Na teritoriju pod kontrolom vlade |
Na “ničijoj zemlji” |
Ukupno |
Smanjenje u odnosu na prethodnu godinu, posto |
| 2018 |
128 |
27 |
7 |
162 |
41.9 |
| 2019 |
85 |
18 |
2 |
105 |
35.2 |
| 2020 |
61 |
9 |
0 |
70 |
33.3 |
| 2021 |
36 |
8 |
0 |
44 |
37.1 |
| Total |
310 |
62 |
9 |
381 |
|
| Postotak |
81.4 |
16.3 |
2.3 |
100.0 |
|
Kao što vidimo, više od 80% žrtava u Donbasu rezultat je granatiranja ukrajinske vojske. Godinama je Zapad šutio o masakru Ukrajinaca koji govore ruski od strane vlade u Kijevu, a da nikada nije pokušao izvršiti pritisak na Kijev. Upravo je ta šutnja natjerala rusku stranu na djelovanje. [Izvor: “Civilne žrtve povezane sa sukobom,” Promatračka misija Ujedinjenih naroda za ljudska prava u Ukrajini.]
Otvoreno je pitanje odnosi li se izraz “genocid” na zlostavljanja koja su pretrpjeli ljudi Donbasa. Termin je općenito rezerviran za slučajeve većih razmjera (holokaust, itd.). Ali definicija koju daje Konvencija o genocidu vjerojatno je dovoljno široka da se može primijeniti na ovaj slučaj. Pravnici će to razumjeti.
Očito nas je ovaj sukob doveo u histeriju. Čini se da su sankcije postale omiljeni alat naše vanjske politike. Da smo inzistirali da se Ukrajina pridržava sporazuma iz Minska, koje smo dogovorili i potvrdili, ništa od ovoga se ne bi dogodilo. Osuda Vladimira Putina je i naša. Nema smisla kukati poslije - trebali smo djelovati ranije. Međutim, ni Emmanuel Macron (kao jamac i član Vijeća sigurnosti UN-a), ni Olaf Scholz, ni Volodymyr Zelensky nisu ispoštovali svoje obveze. Na kraju, pravi poraz je onaj koji nema glasa.
Evropska unija nije bila u stanju promovirati provedbu sporazuma iz Minska - naprotiv, nije reagirala kada je Ukrajina bombardirala vlastito stanovništvo u Donbasu. Da je to učinio, Vladimir Putin ne bi trebao reagirati. Odsutan iz diplomatske faze, EU se istaknuo raspirivanjem sukoba. Ukrajinska vlada je 27. veljače pristala na pregovore s Rusijom. Ali nekoliko sati kasnije, Evropska unija izglasala je proračun od 450 milijuna eura za opskrbu Ukrajine oružjem, dolivši ulje na vatru. Od tada su Ukrajinci smatrali da se ne trebaju dogovarati. Otpor azovske milicije u Mariupolju čak je doveo do povećanja od 500 milijuna eura za oružje.
U Ukrajini su, uz blagoslov zapadnih zemalja, eliminirani oni koji su za pregovore. Riječ je o slučaju Denisa Kirejeva, jednog od ukrajinskih pregovarača, kojeg je 5. ožujka ubila ukrajinska tajna služba (SBU) jer je bio previše naklonjen Rusiji i smatran je izdajnikom. Ista je sudbina zadesila Dmitrija Demjanenka, bivšeg zamjenika načelnika glavne uprave SBU-a za Kijev i njegovu regiju, koji je ubijen 10. ožujka jer je bio previše naklonjen sporazumu s Rusijom — ustrijelila ga je milicija Mirotvorec (“Mirotvorac”) . Ova milicija povezana je s web-stranicom Mirotvorets, na kojoj su navedeni “neprijatelji Ukrajine”, s njihovim osobnim podacima, adresama i telefonskim brojevima, tako da ih se može maltretirati ili čak eliminirati; praksa koja je kažnjiva u mnogim zemljama, ali ne i u Ukrajini. UN i neke evropske zemlje zahtijevale su zatvaranje ove stranice - što je Rada odbila.
Na kraju će cijena biti visoka, ali Vladimir Putin će vjerojatno ostvariti ciljeve koje si je postavio. Njegove su veze s Pekingom učvršćene. Kina se nameće kao posrednik u sukobu, dok se Švicarska pridružuje popisu neprijatelja Rusije. Amerikanci moraju tražiti od Venezuele i Irana naftu kako bi izašli iz energetskog ćorsokaka u koji su se doveli - Juan Guaido zauvijek odlazi sa scene, a Sjedinjene Države moraju žalosno povući sankcije nametnute svojim neprijateljima.
Zapadni ministri koji žele urušiti rusko gospodarstvo i natjerati ruski narod da pati, ili čak pozivaju na ubojstvo Putina, pokazuju (čak i ako su djelomično obrnuli oblik svojih riječi, ali ne i sadržaj!) da naši lideri nisu bolji od onih koje mrzimo - jer sankcioniranje ruskih sportaša na Paraolimpijskim igrama ili ruskih umjetnika nema nikakve veze s borbom protiv Putina.
Dakle, priznajemo da je Rusija demokratska država jer smatramo da je ruski narod odgovoran za rat. Ako to nije slučaj, zašto onda nastojimo kazniti cijelu populaciju zbog nečije krivnje? Podsjetimo, kolektivno kažnjavanje je zabranjeno Ženevskim konvencijama.
Lekcija koju treba naučiti iz ovog sukoba je naš osjećaj promjenjive geometrijske ljudskosti. Ako nam je toliko stalo do mira i Ukrajine, zašto nismo poticali Ukrajinu da poštuje sporazume koje je potpisala i odobrile članice Vijeća sigurnosti?
Integritet medija mjeri se njihovom spremnošću da rade u skladu s uvjetima Münchenske povelje. Uspjeli su propagirati mržnju prema Kinezima tijekom Covid krize, a njihova polarizirana poruka dovodi do istih učinaka protiv Rusa. Novinarstvo postaje sve neprofesionalnije i militantnije.
Kao što je Goethe rekao: “Što je svjetlost veća, to je sjena tamnija.” Što su sankcije Rusiji nerazmjernije, to više slučajevi u kojima nismo učinili ništa ističu naš rasizam i servilnost. Zašto nitko od zapadnih političara osam godina nije reagirao na napade na civilno stanovništvo Donbasa?
Jer konačno, što čini sukob u Ukrajini vrednijim krivice od rata u Iraku, Afganistanu ili Libiji? Kakve smo sankcije usvojili protiv onih koji su svjesno lagali međunarodnu zajednicu kako bi vodili nepravedne, neopravdane i ubilačke ratove? Jesmo li nastojali “natjerati američki narod da pati” jer su nam lagali (jer oni su demokracija!) prije rata u Iraku? Jesmo li usvojili jednu sankciju protiv zemalja, kompanija ili političara koji opskrbljuju oružjem sukob u Jemenu, koji se smatra “najgorom humanitarnom katastrofom na svijetu?” Jesmo li sankcionirali zemlje Evropske unije koje prakticiraju najbezobraznije mučenje na svom teritoriju za dobrobit Sjedinjenih Država?
Postaviti pitanje znači odgovoriti na njega… a odgovor nije lijep.
Jacques Baud bivši je pukovnik Glavnog stožera, bivši pripadnik švicarske strateške obavještajne službe, stručnjak za istočne zemlje. Prošao je obuku u američkim i britanskim obavještajnim službama. Služio je kao šef politike za mirovne operacije Ujedinjenih naroda. Kao stručnjak UN-a za vladavinu prava i sigurnosne institucije, dizajnirao je i vodio prvu multidimenzionalnu obavještajnu jedinicu UN-a u Sudanu. Radio je za Afričku uniju i 5 godina je bio odgovoran za borbu u NATO-u protiv širenja malog oružja. Bio je uključen u razgovore s najvišim ruskim vojnim i obavještajnim dužnosnicima neposredno nakon raspada SSSR-a. Unutar NATO-a pratio je ukrajinsku krizu 2014., a kasnije je sudjelovao u programima pomoći Ukrajini. Autor je nekoliko knjiga o obavještajnim poslovima, ratu i terorizmu, posebice Le Détournement koju je objavio SIGEST, Gouverner par les fake news, L’affaire Navalny. Njegova najnovija knjiga je Poutine, maître du jeu? objavio Max Milo.
Ovaj se članak pojavljuje uz ljubaznu ljubaznost Centre Français de Recherche sur le Renseignement, Pariz. S francuskoga preveo N. Dass.
Istaknuta slika: “Kapitulacija”, Petra Krivonogova, naslikana 1946.
https://www.thepostil.com/the-military-situation-in-the-ukraine/
[/floatl]
