Ratko Mladić: koliko je stvarno bilo „vojničkog genija“, a koliko nadmoći u oružju?
Htio bih podijeliti jedno osobno sjećanje i svoj pogled na Ratka Mladića, ne samo kao ratnog zločinca nego i na mit koji se godinama stvarao o njemu kao nekakvom izvanrednom vojnom strategu.
Ratne 1994. godine boravio sam u Hrvatskoj i preko televizije i novina vrlo pažljivo pratio događaje u Bosni i Hercegovini. Dobro se sjećam i susreta Ratka Mladića s američkim generalom Wesleyjem Clarkom u Banjoj Luci. Clark i Mladić zamijenili su kape, fotografirali se, a Clark je od njega primio i druge darove. Fotografije su izazvale ozbiljan skandal u SAD-u. Jedan američki dužnosnik cijelu je stvar tada usporedio s druženjem s Hermannom Göringom.
Gledajući Mladića u silnim intervjuima, način na koji govori, ponašanje, bahatost i stalnu potrebu da pokazuje koliko je važan, rekao sam ljudima oko sebe:
„Ovaj čovjek je kreten i jednom će zbog ovoga platiti.“
Drugi su govorili: „Ma pusti ga, opasan je, nemilosrdan je, veliki vojskovođa.“
Nemilosrdan, svakako. Ali veliki vojskovođa? Tu sam uvijek imao ozbiljne rezerve.
Možda njegova najveća pobjeda, Wesley Clark i dvije kape
Kad danas razmišljam o toj epizodi s Wesleyjem Clarkom, gotovo mi ironično izgleda kao jedna od najvećih Mladićevih međunarodnih „pobjeda“.
Nije osvojio neki strateški važan grad, nije izveo briljantan manevar niti nadmudrio ravnopravnog protivnika. Uspio je nagovoriti američkog generala da zamijene kape, fotografija je završila po europskim novinama i Mladić je mogao uživati u slici američkog generala sa srpskom vojnom kapom na glavi.
Velika pobjeda, samo što je više nalikovala dječačkom triku na školskom igralištu nego potezu ozbiljnog generala.
Čini mi se da upravo ta epizoda dosta govori o njegovu karakteru. Njemu nije bilo dovoljno imati vojsku, čin i ogromnu moć. Trebala mu je i predstava. Trebala mu je fotografija. Trebao mu je osjećaj da je nekoga „preveslao“.
Problem je bio što je na drugoj strani bio general jedne supersile.
Clark je zbog fotografije imao ozbiljnih problema u Washingtonu, a Mladić je vjerojatno nekoliko dana mogao biti vrlo zadovoljan sobom. Ali takve sitne pobjede za vlastiti ego nisu dokaz vojničke sposobnosti.
Veliki general ili general velike materijalne prednosti?
Mladić 1991. nije bio slučajan čovjek koji je preko noći stavio generalsku kapu. Bio je pukovnik JNA, profesionalni oficir s dugim stažem, a vrlo brzo postao je i zapovjednik 9. korpusa u Kninu.
Dakle, imao je vojno obrazovanje, iskustvo i znanje.
Ali treba razlikovati školovanog profesionalnog oficira od izvanrednog stratega.
Kada je počeo rat u Hrvatskoj, JNA je raspolagala tenkovima, oklopnim transporterima, teškim topništvom, zrakoplovstvom, skladištima streljiva, komunikacijama i profesionalnim zapovjednim kadrom.
Na drugoj strani nalazile su se tek formirane hrvatske snage koje su često oskudijevale čak i u puškama i protuoklopnim sredstvima.
U takvim okolnostima nije posebno teško izgledati kao Napoleon.
Pravi test zapovjednika dolazi onda kada protivnik više nije višestruko slabiji.
Šibenik 1991., jedan od prvih ozbiljnih testova
U rujnu 1991. Mladićeve snage krenule su prema Šibeniku i stigle praktički do Šibenskog mosta. Tehnička nadmoć JNA bila je golema.
Ipak, Šibenik nije pao.
Tu se pojavljuje Rahim Ademi, također profesionalno školovani oficir JNA. Ademi i drugi hrvatski zapovjednici sudjelovali su u organiziranju obrane, zauzimanju vojnih objekata i pribavljanju prijeko potrebnog topništva i drugog naoružanja.
Upravo tu postaje zanimljiva usporedba dvojice ljudi koje je školovao isti vojni sustav.
Mladić dolazi s golemom tehničkom prednošću.
Ademi brani grad sa znatno slabijim sredstvima.
I grad ne pada.
Drugim riječima, kada se iz jednadžbe barem djelomično ukloni Mladićeva prednost u željezu, počinju se pokazivati granice njegove „genijalnosti“.
Ademi, Bobetko, Gotovina i Mladić
Ako već govorimo o vojnoj sposobnosti, meni je zanimljivije usporediti Mladića s nekoliko hrvatskih generala.
Rahim Ademi bio je, kao i Mladić, proizvod profesionalnog sustava JNA. Smatram ga vrlo sposobnim operativnim i stožernim oficirom. Posebno je zanimljivo što je već 1991. sudjelovao u obrani protiv daleko tehnički jačeg protivnika, a do 1994. i 1995. bio je među važnim zapovjednicima hrvatskih snaga koje su potpuno promijenile odnos snaga na terenu.
Janko Bobetko pripada drugoj kategoriji. On je još u JNA bio general-potpukovnik i imao ozbiljno iskustvo zapovijedanja velikim formacijama. Njegova snaga nije bila samo u vođenju pojedine bitke, nego u organizaciji vojske, stožera, logistike i čitavog bojišta.
Ante Gotovina meni je možda najbolji primjer operativnog zapovjednika. Niz operacija od Zime '94., preko Skoka i Ljeta '95., do Oluje, Maestrala i Južnog poteza pokazuje sposobnost povezivanja više operacija tako da jedna stvara uvjete za sljedeću.
To je već nešto sasvim drugo od strategije: „imam više topova, pa ću te tući dok ne popustiš“.
Vrlo pojednostavljeno, ja bih ih ocijenio ovako:
Gotovina, operativno vođenje: 9/10
Ademi, operativa i stožerni rad: 8 do 8,5/10
Bobetko, strategija, organizacija i vođenje velikog sustava: 8 do 9/10
Mladić, terensko i operativno zapovijedanje: oko 7/10, strateški slabije
Naravno, takve ocjene nisu matematika.
Poanta je druga.
Mladić nije bio vojno nesposoban čovjek. Ali između sposobnog profesionalnog oficira i vojnog genija postoji ogromna razlika.
Kad je nestala velika nadmoć, počeo je nestajati i mit
Po meni je 1995. najbolji pokazatelj.
Kako su HV, HVO i Armija BiH postajali bolje organizirani, opremljeni i iskusniji, VRS više nije mogla jednostavno računati na ogromnu početnu prednost u teškom naoružanju.
Tada se situacija vrlo brzo počela mijenjati.
Operacije u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni pokazale su da vojska kojom je Mladić zapovijedao nije nikakav nepobjedivi vojni stroj.
Kada je s druge strane dobio sposobne zapovjednike, uvježbane jedinice, bolju koordinaciju i ozbiljnu vatrenu moć, VRS je počela gubiti velike dijelove teritorija.
To ne znači da je Mladić bio vojni analfabet.
Naprotiv, bio je profesionalni oficir s desetljećima iskustva.
Ali znači da je mit o nekakvom balkanskom Napoleonu ozbiljno pretjeran.
Ana Mladić, tragedija koju ni otac nije mogao prihvatiti
Postoji i jedna izrazito tragična epizoda iz njegova privatnog života.
Njegova 23-godišnja kći Ana Mladić, studentica medicine, počinila je samoubojstvo u Beogradu 1994. godine očevim pištoljem.
O razlozima postoje različita svjedočenja i tu treba biti oprezan.
Mladićevi suradnici govorili su da je bila u dubokoj depresiji te da su na nju snažno djelovale optužbe i tekstovi o zločinima za koje se teretio njezin otac. Neki drugi izvori navode i ljubavnu tragediju. Prema jednoj verziji, mladić Dragan, s kojim je bila povezana, poginuo je u ratu, a ona je navodno bila ogorčena zbog njegove smrti i očevog rata.
Postoje i drugačije verzije te priče. Zato danas nitko sa sigurnošću ne može tvrditi što je presudilo u odluci jedne 23-godišnje djevojke.
Ono što se može reći jest da je rat očito ušao i u Mladićev vlastiti dom.
A možda je još zanimljivija reakcija samog Mladića.
On nikada nije mogao prihvatiti da je Ana počinila samoubojstvo. Tvrdio je da su je ubili njegovi neprijatelji.
I tu opet vidim isti obrazac.
Čak i najveću osobnu tragediju, smrt vlastite kćeri, morao je uklopiti u priču u kojoj se sve vrti oko njega. On ima neprijatelje, neprijatelji znaju koliko je on važan i sposoban, pa zato udaraju tamo gdje njega najviše boli.
Možda je psihološki razumljivo da otac ne želi prihvatiti samoubojstvo vlastitog djeteta. Tu nema mjesta zluradosti.
Ali istodobno je strašno ironično.
Čovjek koji je vjerovao da kontrolira vojske, teritorije i sudbine tisuća ljudi nije mogao prihvatiti ono što se dogodilo u vlastitoj obitelji.
Što je na kraju ostalo od „velikog generala“?
`
Na ruci mu indijanski poglavica. Zanimljiv izbor za čovjeka čija se cijela ratna ikonografija vrtjela oko srpstva. Prema izjavi njegova sina Darka Mladića, prsten mu je poklonio bivši vojnik koji živi u Nizozemskoj, a simbolika je navodno bila usporedba sudbine američkih starosjedilaca sa Srbima. Mladić ga je, prema toj izjavi, nakon toga stalno nosio. Pomalo ironično, čovjek koji je toliko inzistirao na nacionalnoj simbolici na kraju je jedan od svojih najuočljivijih osobnih simbola pronašao u liku indijanskog poglavice s drugog kontinenta.
`
Mladić je na kraju ostao zapamćen mnogo manje po nekakvim briljantnim vojnim pobjedama, a mnogo više po Sarajevu, Srebrenici i zločinima zbog kojih je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor.
I možda je upravo to najbolji odgovor na mit o njemu.
Veliki vojskovođa nije čovjek koji može granatirati slabijeg protivnika s deset puta više topova.
Pravi vojni talent vidi se kada treba napraviti mnogo s malo, predvidjeti protivnika, čuvati vlastito ljudstvo, organizirati logistiku i prilagoditi se kada nestane početna prednost.
Po tim kriterijima meni su Ademi, Bobetko i Gotovina zanimljiviji za proučavanje kao vojni zapovjednici od Mladića.
Mladić je imao vojničko obrazovanje, autoritet, iskustvo i određene sposobnosti.
Ali vojni genij?
Po meni ni približno.
A njegova možda najpoznatija „pobjeda“ iz 1994. ostala mi je ona fotografija s dvije zamijenjene kape.
Za vlastiti ego, možda 10/10.
Za vojnu strategiju, teško da se boduje.
Kako vi gledate na Mladića kada potpuno odvojimo njegove ratne zločine od pitanja čiste vojne sposobnosti? Je li njegov ugled velikog vojskovođe nastao ponajviše zato što je u prvim godinama rata raspolagao golemom nadmoći u teškom naoružanju?